Još par stvari koje treba napraviti sa zemlje prije pojahivanja.
Stanemo kraj konja okrenuti prema konjskoj glavi. Povodac prebacimo preko grebena i bližom rukom uhvatimo grivu kod grebena. Drugom rukom primimo povodac na kratko i lagano povlačimo konjsku glavu. Kada konj samo malo okrene glavu i popusti, otvaramo prste i popuštamo pritisak. Onda ga tražimo da još malo savine glavu. U početku nije bitno ako konj počne hodati, bitno je da mu savinemo glavu, a kad to nauči, onda ga tražimo i da stane mirno. Na taj način učimo konja zaustavljanju kada ga jašimo samo s povodcem. U tom položaju konj ne može pobjeći, niti se propesti, a nije mu baš ni zgodno ritnuti se. Parelli kaže da je zapravo konja puno lakše zaustaviti s jednim povodcem nego s dva dizgina. Kada povlačimo dva dizgina prema sebi, konj se tome opire, može početi još više vuči ili se čak propesti. Kada povlačimo jedan povodac i savinemo konjsku glavu, konj će teško od toga pobjeći. Fiosa je u početku bila zbunjena, ali kad je skužila što tražim, već je i na mali pritisak povodca počela okretati glavu. Naravno, naše popuštanje pritiska na povodac je nagrada i olakšanje konju.
Prije pojahivanja dobro je prebacivati uže oko konjske glave. To ćemo raditi i na konju kada ćemo povodac prebacivati s jedne na drugu stranu. Tako konj mora biti miran kad mu to radimo na zemlji. Sve to, pa i samo pojahivanje zapravo spada u friendly game. Ako uže nije problem, podižemo uzengiju u zrak (kao što sam pisala u jednom od prošlih postova), ako je i to dobro i konj stoji mirno, uhvatimo sedlo i guramo ga prema i od sebe. Pokušavamo konja izbaciti iz ravnoteže, odnosno konj tako rasporedi težinu na sve četiri noge i spreman je podnijeti pojahivanje i našu težinu s jedne strane. Ruka u kojoj je povodac uhvati grivu kod grebena. Povodac mora ostati kratak ali ne zategnut! Stavimo nogu u uzengiju i okrenemo se tako da gledamo prema konjskim očima. Par puta poskočimo na zemlji. Ako se konj u ovoj fazi počne kretati, povučemo njegov nos prema sebi i nastojimo nastaviti skakutati dok se konj oko nas okreće sve dok ne stane. Onda izvučemo nogu iz uzengije i vratimo se korak u natrag. Ako konj ne reagira na poskakivanje, dignemo se na uzengiju i samo guzicu naslonimo na sedlo. Ne pojahujemo! Ne prebacujemo nogu preko sedla! Ako konj krene, spuštamo se dole. Ako je sve ok, pronađemo ravnotežu, malo se nagnemo naprijed i protrljamo ga po vratu, ramenima i grivi. Na taj način tražimo od konja dopuštenje da se sjednemo u sedlo (prebacimo nogu). Ako ne reagira na trljanje, vjerojatno ga neće smetati ni da prebacimo nogu preko sedla. Kad smo u sedlu, kratko sjedimo potpuno opušteno, malo ga pomazimo i sjahujemo. Sve ponovimo. Kad je to sve dobro, probamo savinuti konju glavu s konja isto onako kao što smo radili sa zemlje. Jedna ruka nam je na grebenu, a drugom okrećemo glavu. Naša glava okrenuta je prema istom smjeru i gledamo prema dolje u našu nogu gdje držimo povodac. Konj će najvjerojatnije krenuti, ali će i stati i okrenuti glavu, ako smo to uspjeli sa zemlje. Ako konj ne želi stati, treba preispitati sebe, odnosno da li sjedimo potpupno opušteno (i guzica mora biti opuštena!). Svaka zgrčenost je poticaj konju da krene naprijed. Kad nam to uspije, ostajemo kratko tako i sjahujemo. Uvijek sjahujemo s one strane na kojoj se nalazi povodac. Dakle, sve treba vježbati s obje strane! Kada hoćemo prebaciti povodac na drugu stranu a sjedimo na konju, samo ga zamahnemo ispred konjske glave.
Početna stranica 
....
Hvala 
